PERO SINANOVIĆ
Četrdeseti dan je prošao tuga je užas u srcu mome nijesi se vratio...kući nijesi došao, prazna kuća...o rodni dome. Tišina pritisla tvoj Vidrovan ni radosni ptičiji poj, niti cvijeta, mirisnih jorgovana, niti pčela jutarnji roj.
Nadala sam se da ćeš ipak doći, da je tvoj odlazak ružan san obradovati moje tužne noći osvjetliti srećom ovaj dan.
Da li je moguće da te više nema u svijetu našem raznolikih duša, gdje se uvijek nešto novo sprema nevolja teških duševnih suša.
Otišao si Tajo na istinu Bogu kao i uvijek ponosan i snažan od poštenog rada, umornih nogu porodice naše oslonac važan.
Imaćeš s njime progovoriti koju mudrosti tvojih nikada dosta, ispričati mu radost i tugu svoju rado će primiti velikog gosta.
Gospod te je pozvao sebi u raju ti vječni život dao, njegova ruka pružena tebi mudrosti njegove vjere dušom si brao.
Tvoje ćerka TAMARA i RAJKA sa porodicom
